( . . . )
Ali što je sloboda?
Velik dio života poveo sam kao nečiji rob, stoga bih trebao razumjeti značenje te riječi. Od djetinjstva se borim da mi sloboda postane najvećim blagom. Borio sam se protiv svojih roditelja koji su željeli da postanem inženjer, a ne pisac. Borio sam se protiv školskih prijatelja kojima sam od prvoga dana bio žrtva njihovih pokvarenih igara, i tek sam nakon mnogo krvi iz svog nosa, ali i njihovih, i nakon mnogih dana skrivanja ožiljaka od majke – jer sam sam morao riješiti svoje probleme, ne ona – uspio sam dokazati da mogu podnijeti batine bez suza. Borio sam se pronaći posao s kojim bih preživio, radio sam kao dostavljač u trgovini željezom kako bih se oslobodio poznate obiteljske ucjene «mi ti dajemo novac, a ti moraš učiniti ovo i ono».
Borio sam se – premda bez ikakva uspjeha – za djevojčicu koju sam nekoć, u djetinjstvu, volio, i koja je voljela mene; na kraju me ostavila jer su je roditelji uvjerili da nemam budućnosti.
Borio sam se u okrutnome svijetu novinarstva, svom idućem poslu, kada me prvi gazda prisilio da ga tri sata čekam i malu pozornost mi posvetio tek kada sam zgrabio knjigu koju je čitao i počeo je trgati: pogledao me je u čudu i ugledao čovjeka koji je sposoban suočiti se s neprijateljem i biti ustrajan u borbi, što su glavne osobine dobra izvjestitelja. Borio sam se za ideal socijalizma, završio u zatvoru, izašao i nastavio se boriti, osjećao se junakom radničke klase – sve dok nisam čuo Beatlese i odlučio da je puno zabavnije uživati u rocku nego u Marxu. Borio sam se za ljubav svoje prve, svoje druge, svoje treće žene, Borio sam se da skupim hrabrosti za rastavu od svoje prve, svoje druge, svoje treće, jer ljubav nije trajala, a ja sam morao krenuti dalje i pronaći osobu koja se rodila da bi pronašla mene – a to nije bila nijedna od njih.
Borio sam se da skupim hrabrosti i ostavim posao u novinarstvu te da krenem u pustolovinu pisanja knjige, premda sam znao da u mojoj zemlji nitko ne može živjeti od književnosti. Posustao sam nakon godinu dana i više od tisuću napisanih stranica, koje su se doimale naprosto genijalnima, jer ih ni sam nisam uspio razumjeti.
Dok sam se borio, promatrao sam ljude kako govore u ime slobode, a što bi više stali u obranu toga jedinstvenog prava, postajali bi sve većim robovima svojih roditelja, braka u kojemu su obećali ostati uz drugoga «do kraja života», ravnoteže, poretka, napola ostvarenih planova, ljubavi kojima se ne može reći «ne» ili «dosta», vikenda i ručaka s osobama s kojima to ne žele. Robovi ugode, privida ugode, prividnoga privida ugode. Robovi života koji nisu odabrali, ali koji su odlučili voditi – samo zato što ih je netko uspio uvjeriti da je to ono najbolje za njih. I tako su prolazili njihovi jednaki dani i jednake noći u kojim je pustolovina bila tek riječ u nekoj knjizi ili slika na vječno uključenom televizoru, a kad bi se koja vrata otvarala, govorili bi:
«Ne zanima me, nemam volje.»
Kako su mogli znati imaju li volje ili ne ako nikada nisu pokušali? Ali pitati je bilo uzaludno: zapravo su se bojali bilo kakve promjene koja bi uzdrmala svijet na koji su navikli.
Istražitelj kaže da sam slobodan. Slobodan sam sada, a slobodan sam bio i unutar zatvora, zato što je sloboda i dalje ono što najviše cijenim. Naravno da sam zbog nje kušao i loša vina, činio stvari koje nisam smio učiniti i koje neću ponoviti, zaradio ožiljke na tijelu i na duši, povrijedio neke osobe – od kojih sam, na kraju, tražio oprost, u doba kada sam mislio da mogu sve osim natjerati drugu osobu da me slijedi u mojoj ludosti, u mojoj žeđi za životom. Nije mi žao trenutaka patnje, svoje ožiljke nosim poput odličja, znam da je cijena slobode visoka, visoka poput cijene ropstva; jedina je razlika to što se plaća s užitkom i osmijehom, čak i kad osmijeh prate suze.
( . . . )
Sloboda. Sloboda je biti jadno sam."
Paulo Coelho: Zahir
No comments:
Post a Comment